Razvoj koji (nam) oblikuje svakodnevicu

Cijeli je niz, više ili javnosti manje poznatih istraživača i znanstvenika sudjelovao u osmišljavanju i nadogradnji tehnologija koje omogućavaju komuniciranje na daljinu.

Izum telefona uglavnom povezujemo s Alexanderom Grahamom Bellom koji ga je i patentirao 7. ožujka 1876. godine u SAD-u.

No, kako se može pronaći u javno dostupnim izvorima, čak 15 godina ranije javnosti ga je u Frankfurtu predstavio Johann Philipp Reis. Na njemačkom jeziku, a kako bi demonstrirao uspješnost prijenosa govora, u mikrofon je 26. listopada 1861. namjerno izgovarao specifične riječi i rečenične konstrukcije.

 „Konj ne jede salatu od krastavaca.“ uspješno je zaprimljena poruka, a na njemačkom je glasila: „Das Pferd frisst keinen Gurkensalat.“. Već sljedeća: „Sunce je od bakra.“, odnosno: „Die Sonne ist von Kupfer.“ čula se s druge strane linije iskrivljeno kao: „Die Sonne ist von Zuccker.“  pa je i značenje – kako je Sunce od šećera, pogrešno protumačeno. Reisov uređaj tako se ipak pokazao svrsishodnijim za prijenos glazbe, a manje govora.

Iako razgovjetno i uspješno, Bell je svoju prvu telefonsku poruku uputio sasvim slučajno i u konkretnoj situaciji neplanirano. Pripremajući eksperiment s telefonom prolio je u radnoj sobi kiselinu te zbog toga pozvao svojega asistenta koji je riječi izgovorene u susjednoj prostoriji: „Gospodine Watson, dođite ovdje, trebam vas!“ ipak čuo kroz uređaj na kojemu su radili. Taj 10. ožujka 1876. ostaje u povijesti zapisan kao prvi telefonski razgovor u svijetu, iako nema podataka koji bi otkrili je li Bellov suradnik na poziv iz slušalice uzvratio odgovorom u mikrofon.

Za nepunih pet godina, već 8. siječnja 1881., uvodi se prva telefonska linija u Zagrebu, zahvaljujući implementaciji suvremenijeg modela protupožarne zaštite. Linijom je isprva bila povezana vodovodovodna strojarnica u Zagorskoj ulici sa tadašnjim Građevnim uredom u Ćirilometodskoj pa se u slučaju požara moglo žurno dojaviti u strojarnicu da je nužno povećati tlak u vodoopskrbnom sustavu za potrebe vatrogasne intervencije i gašenja požara.

Na javnu telefoniju trebalo je pričekati do kraja 1886., dok 1. siječnja 1887., devet godina nakon prve u svijetu, s radom započinje i prva zagrebačka telefonska centrala koja je svojim kapacitetom osiguravala priključenje do stotinu pretplatnika.

Kao telefonisti u početku su radili mlađi muškarci, ali zbog brojnih kritika korisnika, temeljenih na različitim nepodopštinama, korištenju neprimjerenih riječi i neodgovarajućeg pristupa, zamjenjuju ih ubrzo pripadnice ljepšega spola koje karakterizira profinjeniji i odgovorniji odnos prema tom odgovornom poslu.

Emma Nutt prva je telefonistica na svijetu, a radila je na telefonskoj centrali u Bostonu od rujna 1878. godine. Njezine prve zagrebačke kolegice, bile su Betika (Barbara) Rihtarić, Laura Sekulić i Viktorija Soronijević.

Budete li nazivali HALO komunikacije, vrlo je vjerojatno kako će vam se u nekom trenutku, s druge strane linije, agentica predstaviti kao Barbara, Laura ili Viktorija. Pseudonimi su odabrani upravo u čast prvim hrvatskim telefonisticama i s ciljem očuvanja naše bogate i zavidne (tele)komunikacijske povijesti.

Telefon je samo jedan od alata kojega danas koristimo u proaktivnim komunikacijama, ali zbog svojih karakteristika i nadalje često prvi odabir u dinamičnoj svakodnevici.

Iako su nekadašnje linije zbog tehničkih karakteristika zahtijevale jasan izgovor, danas pridajemo posebnu pažnju takvom jer istančana veza osigurava čujnost baš svakoga zvuka. I niti jednog ne prepuštamo slučaju.

Zapravo, vodimo se i nadalje zapisom iz 1877. u kojem Narodne novine telefon doživljavaju pobjedom prirodoslovne znanosti, ističući da: „Možeš uzdisati, govoriti ili pjevati, a drugi te pomoću telefona čuje i u velikoj daljini. Misliš, da stoji uz tebe, pa ti u uho slasno i razumljivo šapće svoje misli i svoja čuvstva.“.

Čujemo se!